14.08.2016.

Sanfte Pfoten..



"Svi su u zgradi, u kojoj živim, znali ko je Ružni. On je bio lokalni mačak lutalica.

Ružni je volio tri stvari
- da se bije,
-da kopa po đubretu
-i volio je da voli.
 
Kombinacija ovih stvari sa činjenicom da je cio život napolju je uticala da dobije nadimak Ružni.

Imao je samo jedno oko, na mjestu drugog nalazila se rupa. Nedostajalo mu je jedno uho, sa iste strane a lijeva noga je davno slomljena pa je šepao kada hoda.
Na mjestu gde je nekada bio rep sada je ostao patrljak. Ružni je bio tamno sivi tigrasti mačak koji je od borbe imao rane na leđima i vratu.

Svaki put kada bi ga neko ugledao, reakcija je bila "Uh kako je ružna ova mačka". Dijecu su upozoravali da ga ne diraju, a odrasli su ga gađali kamenjem ili mu zatvarali šape vratima, kako se ne bi ušunjao u njihove domove.
A on se ponašao uvijek isto. Ako biste ga polivali vodom, on bi stajao dok ne prestanete a ako biste ga gađali nečim sklupčao bi svoje tijelo oko šapica kao da moli za oproštaj.Volio je da gleda dijecu kako se igraju, a onda da potrči ka njima, mjauče i pokuša da se pomazi o njihove noge, ruke... kao da moli za njihovu ljubav.Ako biste ga podigli on bi se mazio o vaše tijelo, ruke, majicu šta god da nađe, ili bi krenuo da sisa vaše uho od sreće.

Jednog dana je htio da se pomazi sa komšijskim haskijima koji nisu reagovali baš ljubazno na njegove pokušaje i teško ga povrijedili.

Iz stana sam čuo njegovo zapomaganje i potrčao mu u pomoć. Kada sam stigao, on je ležao na pločniku, praktično na samrti.

Ležao je na mokrom pločniku a tijelo mu je bilo u neprirodnom položaju, kao da mu je kičma bila slomljena. Podigao sam ga kako bih ga odnio kući i čuo sam ga kako šišti i dahće, ali se borio.

Pomislio sam kako sam ga povrijedio time što sam ga uzeo u naručje i podigao na rame. Onda sam osjetio kako sisa moje uho, taj poznati osećaj.

Prigrlio sam ga a on je krenuo da se mazi o moju ruku. Pogledao me je tim jednim zlatnim okom i krenuo da prede.Čak i u najvećim bolovima, ta namučena mačka je tražila samo malo saosjećanja, nježnosti i ljubavi.

Pomislio sam, tada, kako je Ružni, najljepše biće koje sam vidio. Nije pokušao da me ogrebe, ugrize ili da pobjegne. Naprotiv - potpuno mi je vjerovao i želio da mu olakšam bol. Zvali su ga Ružni a on je imao najlepšu dušu na svijetu.

Umro je u mom naručju prije nego što sam uspio da uđem unutra i pozovem pomoć. Sjedio sam i držao ga dugo u naručju misleći kako je jedna izmučena i deformisana lutalica toliko promjenila moje mišljenje o tome koliko je važno imati čistotu duha, voljeti iskreno i potpuno.

Ružni me je naučio više o životu i empatiji od hiljadu knjiga, predavanja ili emisija i zbog toga ću mu uvijek biti zahvalan.

Mnogi ljudi žele da budu bogati, uspješniji, voljeniji i ljepši a ja ću se zauvijek truditi da budem Ružni."

09.08.2016.

Alkohol i njegova zabrana u Islamu



U sekularističkim sistemima zakon i moral nisu neizostavno povezani. Međutim, moral i šeriat su direktno povezani; šeriatski zakoni nastoje da unaprijede i ohrabre etičke standarde unutar društva. Uslov da osoba može potpuno implementirati šeriat jeste da bude zaista iskrena i da istinitost smatra jedinim načinom kojim se može društvo voditi po instrukcijama Stvoritelja svih bića.Sveukupan cilj šeriata je etika jer on pokušava osnovati i promovirati određene vrijednosti poput, pravde, prava i dužnosti, savjetovanja, javnog interesa, uspjeha na ovom i Budućem svijetu.

Islamski koncept poručuje da vjera nije samo duhovna i intelektualna potreba, već i društvena i univerzalna nužnost. Ona pomaže da uputi ljude a ne da ih zbunjuje. Ona ih ne ponižava već njihov moral uzdiže. Ona im ne brani korisne stvari, ne opterećuje ih, niti negira njihove kvalitete, već pred njima otvara neiscrpne riznice ispravnog promišljanja i pravilnog djelovanja. Vjera ljudima ne sužava životne potencijale već im otvara široke horizonte istine i blagodati.

Ako je u šeriatu sve odredio Bog, gdje je ljudsko rasuđivanje?

Kada Allah we teala od nas traži da mu se pokorimo to ne znači da ljudskom rasuđivanju nema mjesta. Nasuprot, ljudsko rasuđivanje je veoma važan činilac u šeriatu. Bez sumnje šeriat nije racionalan u smislu da se njegov autoritet naslanja na ljudsko rasuđivanje, ali je racionalan u smislu da mu se razum ne može suprotstavljati.

Uloga ljudskog promišljanja se sastoji u sljedećem:

- Razumijevanje i interpretiranje Božijeg upravljanja u novim i izmijenjenim situacijama;

-Uspostavljanje Božijeg upravljanja u aktuelnim situacijama ljudskog života;

-Uokviravanje pravila, zakona i uredbi za implementaciju osnovnih principa i naredbi;

-Donošenje zakona u onim djelovima prava u kojima u osnovnim izvorima nije ništa objavljeno.

Zaista, dužnost svih muslimana je da implementiraju šeriat i drže se njegovog duha naređivanja dobra i zabranjivanja zla. Međutim, trebamo naglasiti da se uspostava šeriata ne može dogoditi preko noći; bolje rečeno, to je plod pojedinaca koji vode vjerski (muslimanski) život.Postepenost u uspostavljanju šeriata je značajna stvar koja je bila aktuelna u prvoj islamskoj državi koju je osnovao Poslanik Muhammed, salallahu alejhi wa selem. Vrijedno je napomenuti da u prvih 13 godina islama vrlo malo je bilo naredbi šta učiniti a šta izbjegavati, osim namaza. U tih prvih 13 godina većina Objave je pojašnjavala vjerovanje u Allaha we teala, obznanjivala Njegovu mudrost, milost, znanje i druge atribute. Nakon 13 godina proučavanja vjerovanja, sve što je naređeno nije padalo teško ashabima da izvrše jer su potpuno razumjeli glavne principe islama.

Dobro vam je svima poznato da Islam zabranjuje bilo kakvu konzumaciju opijata, među kojima je danas najrašireniji alkohol. U opijate naravno spadaju i sve vrste droga. Međutim, oko većine ostalih droga postoji konsenzus da su opasne, toksične, oštećuju živčani sustav, izazivaju psihičke i fizičke ovisnosti i uglavnom su u društvu i po zakonu nepoželjne, oko svih osim alkohola.

Zašto je alkohol izuzetak kada statistike govore ovako?

Po broju oboljelih i umrlih alkoholizam se u svijetu nalazi na trećem mjestu, iza kardiovaskularnih i malignih oboljenja, a tri do pet odsto ukupne svijetske populacije je zavisno od alkohola. To je oko 10 do 15 odsto punoljetnog svijetskog stanovništva, deset odsto muškaraca i tri do pet odsto žena.

Prema Nacionalnom birou za istraživanje kriminalnih aktivnosti (u okviru sudskog odjela u Sjedinjenim Američkim Državama), samo u 1996. godini svakog dana se dešavalo u prosjeku 2.713 slučaja silovanja. Prema statistici, većinu slučajeva silovanja su počinili ljudi pod utjecajem opojnih sredstava. Isti je slučaj i kod brakolomstva.

Prema statistikama, 8% Amerikanaca počini incest, drugim riječima – svaka 12. ili 13. osoba u Americi učestvuje u incestu. Skoro svi slučajevi incesta se dešavaju kada su jedan ili oba učesnika u incestu pod djelovanjem opojnih sredstava.Alkoholizam, uostalom kao i ovisnost o drugim drogama nije samo bolest alkoholičara već i "bolest" njegove porodice, radne okoline, susjedstva, prijatelja. Alkoholizam je, što se tiče agresije, čak i pogubniji nego ostale ovisnosti. Više nego kod ostalih ovisnosti događaju se fizički obračuni u porodici, maltretiranja, batine, agresivni alkoholičar velika je opasnost za djecu, supružnika i ostale članove obitelji. Agresija u svezi alkohola događa se uz šank, na ulici, svugdje… Ukratko, svaki četvrti građanin planete Zemlje pati od posljedica alkohola. Treba naglasiti da je alkoholizam, uz ovisnost o heroinu i duhanu, jedna od najtežih i najtvrdokornijih ovisnosti. Ovisnost o alkoholu manifestira se u psihičkom i fizičkom smislu.

Dakle, znanstvena zajednica cijelog svijeta svrstava alkohol u DROGE I ZLO!

Može li onda ikome biti čudno što jedna vjera kao Islam, zadnja od svih, zabranjuje alkohol, u bilo kojoj, pa i najmanjoj količini? A to je čudno mnogima, jer alkohol je toliko ukorijenjen u običaje, tradicije i navike nemuslimanskog svijeta, da je svakodnevica bez njega nezamisliva.

Postoje mnogi koji drže da onaj ko se može kontrolisati, može piti i da tu nema nikakvog zla. Ako pogledamo gornje statistike o stanju u svijetu, je li to doista tako?

Zabrana alkohola u Islamu ima svoj određeni moralno etički "mehanizam" koji bi se mogao objasniti ovako:

Zabrana alkohola u Kur’anu
-Časni Kur’an sljedećim ajetom zabranjuje konzumiranje alkohola: „O vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje odvratne su stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite, da biste postigli što želite.“ (El-Maida, 90)


Kao i zabrana alkohola u Bibliji
-Biblija zabranjuje konzumiranje alkohola sljedećim stihovima: „Vino je podsmjevač, žestoko piće bukač i ko se njima odaje, neće steći mudrosti.“ (Psalmi, Izreke 20:1) „I ne opijajte se vinom, jer u tome leži propast.“ (Poslanice apostola Pavla, Poslanica Efenižanima 5:18)

Od Allahovog Poslanika,salallahu alejhi wa selem , se prenose sljedeći hadisi:

– U Sunnenu Ibn Madždže, treći tom, Knjiga stvari koje opijaju, poglavlje 30, hadis broj 3.371: „Alkohol je majka svih zala i najsramotnije djelo.“

– U Sunnenu Ibn Madždže, treći tom, Knjiga stvari koje opijaju, poglavlje 30, hadis broj 3.392: „Sve što opija u velikim količinama, zabranjeno je i u najmanjim količinama.“ Ovo je dokaz protiv onih koji kažu da „koji gutljaj ne škodi“.

– Ne samo oni koji piju alkohol već i oni koji na bilo koji način, direktno ili indirektno, pomažu u činjenju ovog harama, prokleti su od Allaha.

U Sunnenu Ibn Madždže, treći tom, Knjiga stvari koje opijaju, poglavlje 30, hadis broj 3.380 stoji: Prenosi se od Enesa ,radijallahu anhu da je Allahov Poslanik ,salallahu alejhi wa selem rekao: „Allahovo prokletstvo je na deset ljudi zbog alkohola: na onoga koji ga spravlja, onoga za koga se spravlja, onoga ko ga pije, onoga ko ga nosi, onoga kome se nosi, onoga ko ga toči, onoga ko ga prodaje i onoga ko na tome zarađuje, onoga ko ga kupuje i onoga od koga se kupuje.“

Ja osobno bih pozdravila svaku religiju koja bi istinski zabranila konzumaciju alkohola(kao i ostala opijate,prečesto sam vidjela porodice razorene alkoholizmom) te da vjernici i poštuju tu zabranu.Na žalost  u tu toksičnu okolinu sve se više svrstavaju i "naroljani muslimani",predpostavljam da piju i budu pijani kao i bilo koji drugi inovjerci ili nevjernici,opravdanjem zašto poštovati tu zabranu kada i držanje noževa može biti opasno, jer ... stvar je u nama da li mi želimo prerezati njime hljeb ili nečiji vrat. Alkohol ne škodi kad se pije umjereno no često se pretjera kao što se pretjeruje i sa kockom, seksom i novcem- kad ti postane svrha života i upravlja tobom.Ili -Kad bi se tako gledalo ne bi ljudi ni hodali stepenicama jer su štetne za zglobove. Imaš alkohol i možeš ga piti ili ne.Ili ima i onih koji tvrde-kao cijela zapadna civlizacija počiva i na alkoholu kao dijelu njene kulture. I sve stare civlizacija znaju za alkohol osim Maya. Englezi su osvajali kolonije zahvaljujući viskiju koji ih je štitio od bakterija. Da su Arapi dozvoljavali alkohol ne bi osvojili ništa već bi ih zvizdan zvizno pa bi se međusobno poklali - stoga su ga zabranjivali a kad to uđe u vjerske propise onda ima snagu zakona,jer ne možeš piti rakiju na visokoj temperaturi a da ne poludiš kad ono počne vriti u tebi.Dakle nepijenje ili pijenje alkohola je kulturološko uvjetovano ponašanje. Koje su filozofije oko toga, Allahu dragi.

Raspravljati o štetnosti alkohola po društvo je budimo realni, preglupo i nema nikakvog smisla Priče tipa "možeš ti malo i kotrolisano popit' " su ublehe . Dovoljno je reči da ne postoji vjerovatno osoba koja pije alkohol ,a nikad se baš ne napije ....Sa islamskog stanovišta svaka zabrana ,pa i ta o alkoholu ,uopće ne mora imati neku utemeljenost i logiku jer vjernici to shvataju ovako : moj Gospodar mi je dao sve ,dao mi život,zrak,sunce ,kišu i kad bih nabrajao blagodati nebi ih mogao pobrojati . Zatim mi je rekao da ne uzimam nešto od toga čisto da bih ja tako pokazao poštovanje prema Njemu i ja to zato i ne uzimam ,pa makar mi zabranio sok od narandže . Šta onda ? Pa dao mi je na hiljade drugih pića .

Još kad se utvrdi medicinski i socijalno štetnost toga što nam je zabranio trebamo Mu biti zahvalni na zabrani.Sve što radimo po Njegovim naredbama radimo to za isključivo naše dobro pa razumijeli mi to ili ne ,čak i kad  Mu se molimo radimo to jer je to za naše dobro ,a nikako jer mi tako utječemo nešto na Gospodara. On je neovisan i kad bi svi ljudi bili vjernici ništa to nebi utjecalo na Njega niti kad bi svi bili alkoholičarii ni trun Mu nebi naštetili ,već samo sebi i isključivo sebi.

Uzmimo da u stanovništvu neke zemlje, grada ili kraja postoji određeni postotak populacije koji kad -tad pije alkohol (kod nas je to vjerojatno 70% svih odraslih ljudi). U toj masi će uvijek bit  dio koji pije bez posljedica, dio koji pije bez većih posljedica, dio koji pije s velikim posljedicama (oni kojima je život alkoholom uništen). Iz statistika vidimo da je postotak ljudi koji su alkoholom totalno uništeni u svijetu oko 6 %, a postotak koji trpe neke posljedice redovito oko 22 %.

Nameće se zaključak da među ljudima uvijek postoje pojedinci koji su na alkohol slabi, koje isti zarobi i ne pušta. Oni jesu u "manjini"(zar i kap mastila ne može uprljati čitav litar mlijeka) spram onih koji se drže pod kakvom - takvom kontrolom, ali treba li na to zatvaratii oči, i govoriti "tako mora biti"?

Zabrana alkohola u vjeri počiva na činjenici da, dokle god je alkohol sveopće dostupan, i prihvaćen, jedan dio populacije će uvijek stradati od njega i izgubiti kontrolu. Jedini način da niko ne strada jest da je isti nedostupan i neprihvaćen. Prije svega neprihvaćen u glavama ljudi, pa će onda nedostupnost biti samo produžetak neprihvaćanja. Na taj način svi sudjeluju u zaštiti od štetnog utjecaja na "slabu" manjinu. Odricanje od alkohola time postaje čin odgovornosti pojedinca spram cijelog društva.

Zato muslimani u Islamu vjeruju da je šeriat kompatibilan za sva vremena i mjesta. Kad potpuno razumijemo osnovne koncepte i ciljeve šeriata, možemo kazati da je moguće napraviti najhumaniju i najpravedniju zajednicu i donijeti mir ljudskom rodu.Na žalost ,današnja stanja naše zajednice nisu dobri modeli. One su loše i bolesne. Kada budemo dosljedni zavještanju šeriata poput stabilnog porodičnog života, nestanka delikvencije, niskog kriminala, mnogo veće neovisnosti od droga i alkohola; kada uspostavimo koncept bratstva, milosrđa, saosjećanja, velikodušnosti, pravde i pomoći, tada će šeriat biti idealno uspostavljen u našem društvu.

05.08.2016.

Uzroci ljubavi i zaljubljivanja!



Prava ljubav ne temelji se samo na strasti, nego na predanosti, poštovanju i komunikaciji. Ljubav čine kompleksni i duboki osjećaji, koji daju stabilnost vezi. Zaluđenost ima na prvom mjestu strast.

Riječ „ed-devai“(povodi,uzroci) ponekad označava osjećanja poslije kojih dolazi želja za nečim i čežnja prema tome, a to su stvari koje se dešavaju onome koji voli, a ponekad označavaju povod ili uzrok pojave ljubavi uopće, a ove se stvari odnose na voljenog.Mi ćemo ovdje govoriti o oba značenja ove riječi: o osobinama koje posjeduju voljena osoba i koje su bile uzrokom da je neko zavolio, i o osjećanjima koja su se javila zbog tih osobina kod onog koji voli. Govorit ćemo i o slaganju između nekog ko voli i nekoga ko je voljen, o tome kako je to veza koja ih veže i sjedinjuje i bila razlogom da budu zajedno.

Ovdje ćemo govoriti o osobinama voljenog i njegovoj ljepoti, o osjećanjima onoga koji voli i o međusobnoj vezi i slaganju među njima. Ukoliko ove tri stvari budu jake, bit će jaka i ljubav koja se javila među njima, a slabost ljubavi je ustvari, rezultat slabosti ova tri činioca ljubavi. Ukoliko neko ko je voljen posjeduje izvanrednu ljepotu, a onaj koji voli je potpuno svjestan te njegove ljepote i ukoliko su njihove duše srodne, bit će to jaka ljubav koja će stalno trajati. Postoji mogućnost da ljepota nije potpuna, ali je u očima onoga koji voli ljepota nekoga koga voli savršena, pa će jačina ljubavi biti razmjerna osjećanjima koje posjeduje onaj koji voli. Tvoja ljubav prema nečemu čini te slijepim i nijemim, tako da nikoga drugoga ne vidiš ljepšim od tvoga voljenog. Pripovijeda se da je Azza jednom ušla kod Hadždžadža, pa joj on reče;“Ti i nisi lijepa onoliko koliko te hvali Ksejjir“, a ona mu odgovori:“Vladaru , on me ne gleda očima kojim me ti gledaš.“ Nema sumnje da je voljena osoba najljepša i najslađa u očima onoga koji je voli i da je u njegovim grudima više vrijedna. O tome jedan pjesnik veli:

„Allaha mi, ne znam je li se povećala blistavost i ljepota žena ili sam ja pamet izgubio.“

Ljepota može biti i potpuna,ali onaj koji voli možda ne shvati u potpunosti tu ljepotu, te da zbog toga ljubav bude slabija. Kad bi postao svjestan u potpunosti te ljepote, ona bi zarobila njegovo srce. Zbog toga je ženama naređeno da pokrivaju svoja lica i da ih ne pokazuju među ljudima, jer lice žene može biti veoma lijepo, da će ljudi pasti u iskušenje. Onome koji želi zaprositi djevojku naređeno je da joj vidi lice jer je vjerovatnije da će je mladić zavoljeti kada vidi njenu ljepotu i blistavost. Na to je ukazao i Allahov Poslanik,salallahu alejhi wa selem, koji kaže:

„Kada neko od vas želi zaprositi neku ženu, neka je prvo pogleda i tako će vidjeti da li mu se sviđa, pa će njihov brak biti čvrst“(Ibn Madže)

Ukoliko žena i bude lijepa, ali naklonost jednog prema drugom bude slaba, i duše im ne budu srodne, ljubav neće biti jaka, ili je neće biti nikako, jer je srodnost duša jedan od najjačih uzroka ljubavi i svako teži i voli ono što mu je blisko i što mu odgovara.Postoje dvije vrste naklonosti duša jedne prema drugoj: urođena i stečena, koja je rezultat druženja. Onaj čije želje budu podudarne sa željama druge duše slagat će se snjom, a ukoliko želje budu različite, to će slaganje prestati trajati. Urođena naklonost jeste podudarnost moralnih osobina duša, njihova sličnost i čežnja jedne prema drugoj. Sličnosti se prirodno privlače, tako da se duše, slične po svojim moralnim osobinama, prirodno privlače i teže jedna drugoj. Ponekad se privlačnost desi i između različitih osobina, a to je ono čemu ne znamo pravi uzrok niti razlog, npr.privlačenje željeza i namagnetisanog željeza. Nema sumnje da se ova vrsta privlačnosti češće dešava između duša nego između nežive materije.
Pjesnik veli:

„Njena ljepota samo je u mislima mojim i magnet koji privlači srca ljudi.“

Ovo je navelo neke da kažu.

“Ljubav se ne javlja samo kod ljepote i nepostojanje ljepote ne mora značiti nepostojanje ljubavi, nego je ljubav naklonost duša i sličnost u moralnim osobinama“, kao što pjesnik veli:

„Ljubav se ne javlja radi ljepote niti blistavosti nego radi nečega što dušu nadvladava“

Suština ljubavi jeste to da je ona ogledalo pomoću kojeg onaj koji voli u svome voljenom ustvari vidi samog sebe. Na osnovu ove tvrdnje on ustvari kroz svog voljenog voli samog sebe. Neko je rekao svome voljenom:

“U tebi sam zavolio osobine svoje duše, jer ona u svim siutacijama liči na tvoju dušu. Moja je duša krenula prema tvojoj duši i za njom se povodi. Kroz tebe ja volim samog sebe.“

S ovog aspekta ova tvrdnja je tačna. Sličnost je ono što povezuje dvije stvari i to potvrđuje Allahov vjerozakon i zakoni koje je on uspostavio u kosmosu. Dokaz za to jeste činjenica da je životinjama najdraža hrana ono što je najsličnije biti njihovog tjelesnog sastava i ono što mu najviše odgovara. Što je ova međusobna veza jača, težnja životinje prema hrani je veća. Ukoliko ne postoji sličnisti niti jedno drugom odgovaraju, između njih neće se desiti nakolnost. Nema sumnje da je ovo ono što pored ljepote dodatno utječe na zbližavanje i ljubav. Radi toga časne, čiste i duše koje streme uzvišenim ciljevima vole svojstva potpunosti. Najdraže stvari njima su: znanje, hrabrost, čednost, plemenitost, dobročinstvo, strpljivost i postojanost, zbog toga što im ova svojstva najviše odgovaraju. Suprotne tome jesu prezrene duše koje teže niskim prohtjevima i kojima navedena svojstva nisu draga.

"Uvođenje zaljubljenih u vrt ljubavi"- Ibn Kajjim El-Džewzijje

02.08.2016.

Vraćanje samom sebi



Dešavalo mi se često da određene citate ili određeni govor učim napamet, da ga iznova ponavljam, da iščitavam njegova značenja u stručnoj literaturi i slušam objašnjenja od učenjaka koji su se specijalizirali u dotičnoj oblasti. Nakon izvjesnog vremena, kada bih zastao kod tog istog govora, ostajao sam zatečen i iznenađen, jer bi mi se učinilo kao da ga prvi put čujem i da precizno i tačno razumijem njegovo značenje, pa bih se pitao: "Kako je moguće da mi je toliko vremena promicalo veličanstveno značenje koje mi se u tom trenutku otkrilo?!"

Šta je razlog tome?

Možda je razlog u tome što se tada, prilikom čitanja i učenja tog govora, nisam vraćao sebi i nisam u njemu sebe pronalazio, već sam njegovo značenje vraćao na druge ljude, kao da se to mene ne tiče.A moja duša, moja ličnost, ima pravo da joj se iznova vraćam, da je ispravljam, da je otkrivam, da uronim u njene tajne, da otkrijem njene nedostatke, mahane, vrline, pogreške, sposobnosti, svojstva i iskustva.Vraćanje samom sebi nikako ne znači isključivanje drugih, niti zanemarivanje njihovih vrlina i prednosti.

Vraćanje sebi, zapravo, znači istinsko oslobađanje od tereta imitacije, slijepog slijeđenja, od tereta društvenih običaja i tradicije onda kada je ona prepreka između mene i istine, između mene i dobrote i vrline.
To vraćanje sebi podrazumijeva da se istinski obračunam sa samim sobom, daleko od vreve i buke, daleko od pritiska okoline, daleko od kolektivnog uma i ponašanja čopora, koje me, uprkos svemu, prati.Primijetio sam da ljudi, kada slušaju moju kritiku nekih loših navika koje su kod njih prisutne, odmah zauzimaju odbrambeni stav i svaki od njih osjeća kao da sam upravo na njega mislio, pa je onda, po inerciji, spreman da se brani.A kad god sam u govoru koristio prvo lice jednine, kada sam kritizirao sebe, odnosno, kada sam sebe uzimao za primjer, onda se oni zamisle nad sobom iako nemaju osjećaj da se moja kritika odnosi na njih.Dakle, uzimanje sebe za primjer u kritiziranju neke loše navike, najčešće bude razlog da se oni koji slušaju zamisle nad sobom, i kao da u tom trenutku, svaki od njih pojedinačno, osjeća da se u njemu, u njegovoj duši, također, krije ta slabost.

Kur'an upravo koristi tu metodologiju u pozivanju ljudi u Istinu, kao što dolazi u ajetu:

"Reci: 'Ja vam savjetujem samo jedno: ustanite iskreno prema Allahu, dvojica po dvojica, ili jedan po jedan, pa zatim razmislite .." (Saba, 46.)

Stagnacija naroda povezana je sa slijepim slijeđenjem.Samostalno razmišljati znači osloboditi se sputavajuće dominacije mase i suočiti se sa samim sobom bez bilo kakvih prepreka i vanjskih utjecaja.Naprimjer, da ti je propisano da sebi pridružiš neku drugu osobu, ti bi, bez sumnje, izabrao sebi najbliskiju osobu, kojoj možeš otkriti svoje tajne, kojoj se možeš požaliti, kojoj možeš otkriti i povjeriti svoje stavove, ideje, odlučnosti i kolebanja, i sve ono što je na tvojoj savjesti, a što ne bi otkrio nikom drugom. Jer, on te razumije bolje nego bilo koja druga osoba.A kada to radiš u ime Allaha, to je onda pokušaj da se oslobodiš strasti, hirova, loših sklonosti, pokvarenih namjera i težnji, te da u potpunosti budeš posvećen istini i samo istini. To je, uistinu, uzvišen stepen!

Ko to ostvari on se smatra uspješnim putnikom ka Allahu.

Čini mi se da je ovaj pojam "vraćanje samom sebi", a Allah najbolje zna, istaknut u kur'anskoj priči o Ibrahimu, a.s., i njegovoj raspravi sa narodom, kada su ga upitali, nakon što je polupao njihove idole: "Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?" - upitaše. (El-Enbija, 62.) Pa im je on odgovorio: "To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju da govore" - reče on. (El-Enbija, 63.) Nakon toga dolazi Božanski izraz o vraćanju samom sebi i svojoj duši, u ajetu: "I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: 'Vi ste, zaista, nepravedni!' Zatim glave oboriše i rekoše: 'Ta ti znaš da ovi ne govore!'" (El-Enbija, 64.-65.)

Najbliže i najispravnije značenje ovoga ajeta jeste da su oni bili šokirani i poraženi Ibrahimovim, a.s., odgovorom i u tom trenutku su bili najbliže uputi.
U trenutku kada su se zamislili nad sobom, kada su se vratili svojim dušama, koje, kad god se zapostave i napuste, onda se posvete raspravama, polemikama, pričama rekla-kazala, željom za pobjedom nad oponentom, željom da budu prihvaćene u društvu, tako da odbijaju saslušati poslaničke riječi istine koje su bile u skladu i sa razumom i sa neiskvarenom ljudskom prirodom.
Kao posljedica tome, ubrzo se pojavi sklonost ustrajavanja u pokvarenim običajima i navikama, naslijeđenim od očeva i djedova, te proglašavanje tih običaja zvaničnim i jedino ispravnim životnim putem koji narod treba slijediti. To je trenutak ili prelomnica koja vodi u sigurnu dekadenciju.

Lijepo je vratiti se sebi i svojoj duši svaki put kada osjetim da se slobodni prostor drugih ljudi proširio na račun moje lične, pojedinačne odgovornosti, jer: "I svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno." (Merjem, 95.)

Lijepo je da se vratim svojoj duši kad god prevalim određeni put tražeći sebe, svoju dušu, pa je ne nađem. Tada shvatim da sam je izdao i ostavio za sobom, na vrhuncu moje preokupacije ljudima oko mene, umjesto da se posvetim sebi.

Lijepo je da se vratim sebi kad god sam htio pokuditi nekog drugog zbog stanovitih nedostataka, jer tada pronađem nedostatke i propuste u vlastitom razumijevanju i ponašanju, a nekada opet vidim određeni nedostatak i kod sebe i kod onoga koga sam želio kritizirati zbog tog nedostatka. Pa, zašto onda da kudim i kritiziram njega, a zaboravljam na sebe i na činjenicu da posjedujem isti nedostatak?

Lijepo je vratiti se sebi svaki put kada čujem kritiku na račun mog ponašanja, ili ponašanja moje skupine, ili onih koji me okružuju, ili islamskog ummeta u cjelini..

Nikoga od spomenutih kategorija ne karakterizira nepogrješivost niti savršentvo.
Najlakše je da kritiziram i kudim protivnika i da budem onaj koji govori u ime onih oko mene, pa da me oni poštuju i hvale.A najteže je kritizirati sebe pred drugima, ili kritizirati skupinu kojoj pripadam!Međutim, u oba slučaja, najteže je biti iskren i objektivan i nastojati se osloboditi bijesa i reakcije, te pokazivanja ljubavi i naklonosti. Odnosno, najteže je osloboditi se pristranosti i netolerancije.Kada sebe uvježbavam na samokritiku, to zapravo znači popravljanje i čišćenje moje duše, ali to također može potaknuti druge da se vrate na svoj vlastiti put, da se zamisle nad sobom, da se vrate svojim dušama, da se sretnu licem u lice sami sa sobom, bez potrebe da prikupljaju argumente da bi se odbranili i dokazali da su nevini, već da bi od nje otklonili nedostatke i mahane.

Jučer sam ponovo zastao kod spomenutog ajeta iz sure El-Enbija i učinilo mi se kao da ga prvi put čitam. To je ajet koji nas podsjeća na važnost "povratka sebi", kao i na spoznaju i svijest o veličini nepravde i zuluma koji sami sebi činimo. "I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: 'Vi ste, zaista, nepravedni!"'
Ovaj ajet nam je bitan i da znamo da je mudrost izgubljena stvar vjernika, gdje god da je nađe, on je uzme, kao i da znamo da je stagnacija i dekadencija jednog naroda povezana sa slijepim slijeđenjem neznalica, ljudi koji su nemarni prema Istini i koji su njeni protivnici.

Zato, blago onome ko bude zauzet svojim mahanama, pa ne bude imao vremena baviti se tuđim mahanama.

Dr. Selman el-Avde

31.07.2016.

...


Stariji postovi